Danas će nam zasjati svjetlost

U posljednjem mjesecu godine, kad dan okrača, a noć se nametne kao gospodarica vremena, obnavlja se veliki boj između sila svjetla i sila mraka i kaosa, u kojem će svjetlo izaći kao pobjednik. Pobjeda svjetla nagoviješta i dobar ishod godišnjeg ciklusa i novog pokretanja biljne i životinjske rodnosti. Koncem prosinca godina se približila dnu, kako to metaforički oslikava Radoslav Katičić u Zelenom lugu (2010). Hoće li se opet uzdići? U tjeskobnom iščekivanju da se obnovi ciklus koji donosi urod njivama i plodnost stoci, čovjek se okreće nadi ponovnog rođenja svjetla koje će nadvladati tminu i povratiti život svemu stvorenome. Ta elementarna, arhetipska koncepcija cikličke obnove duboko je usađena u ljudsko simboličko ponašanje. U kršćanstvu ona se stopila s vjerom u rođenje Božjega Sina, koji svojim dolaskom svijetu donosi mir i blagostanje. Istodobno, ona se povezuje s mitskom borbom između sila dobra i sila zla, borbom koja je ljudsko biće uvukla u mrežu grijeha, svakovrsnih nedaća i naposljetku smrti.

Misal biskupa Jurja od Topuskog, 1. nedjelja došašća.
Zagreb, Riznica katedrale

Čovjek se svojom snagom iz te mreže ne može izbaviti. Bogove i demone moglo se u različitim potrebama pridobiti ili udobrostiviti obredima i žrtvama, no konačnog i trajnog oslobođenja od jarma grijeha i smrti nije bilo. Samo najviša žrtva – ona Božjega Sina – mogla je jednom i zauvijek dokinuti vladavinu grijeha i otvoriti eshatološku perspektivu vječnoga života. Kršćanstvo je presudno obilježeno vjerom u pobjedu nad smrću koja se dogodila božanskom intervencijom – rođenjem, žrtvom i uskrsnućem Otkupitelja. Toj ideji podređen je ciklički ritam čitave kalendarske godine, koji se u svojoj antropološkoj pozadini poklapa s mnoštvom drugih „poganskih“ koncepcija godišnje obnove života, pa tako i s onom praslavenskom odnosno prahrvatskom. Kako u svom Mitu o vječnom povratku piše Mircea Eliade: „Kršćanska liturgijska godina zasniva se na periodičnom i stvarnom ponavljanju Rođenja, Muke, Smrti i Uskrsnuća Isusova, sa svime što ta mistična drama za jednog kršćanina znači, a to je osobni i kozmički preporod u ponovnom ostvarenju in concreto smrti i uskrsnuća Spasitelja.“

Minijature u misalima

Oko toga „hoda kroz godinu“, kako je antropologiju i mitopoetiku obreda u okvirima godišnjeg ciklusa prikladno označio Vitomir Belaj, spleteno je u likovnim umjetnostima gusto simboličko tkanje u kojem se znakovi često poistovjećuju s označenim, a slike postaju sudionicama zbilje u kojoj se sastavnice svetog i profanog stapaju u nerazdvojno značenjsko jedinstvo. To se prepletanje očituje u svim medijima vjerski obilježene umjetnosti, no u najcjelovitijem i najkonzistentnijem obliku ono se u starijoj umjetnosti manifestira u osliku najvažnije liturgijske knjige Katoličke crkve – misala. Uporaba misala, u kojem je na pregledan i praktičan način sadržan raspored tekstova uz blagdane čitave liturgijske godine, započela je u okrilju Katoličke crkve u zrelom srednjem vijeku. Brzo širenje dogodilo se zahvaljujući franjevcima, koji su početkom 13. stoljeća prihvatili misal papinske kurije (secundum usum romanum) i rasprostranili ga u sve europske krajeve. No ni takav misal nije bio do kraja unificiran. Pojedine biskupije i crkveni redovi koriste se vlastitim inačicama prilagođenim lokalnoj tradiciji i posebnim običajima. I Zagrebačka biskupija imala je svoju inačicu misala, koja se ustalila nakon liturgijske reforme što ju početkom 14. stoljeća proveo biskup dominikanac bl. Augustin Kažotić, a koja je ukinuta i zamijenjena mjerodavnim rimskim obredom tek 1794. za biskupa Maksimilijana Vrhovca.

Misal biskupa Jurja od Topuskog, vigilija Božića (Badnjak).
Zagreb, Riznica katedrale

Srednjovjekovni rukopisni misali, izrađeni od pergamene, često su bili oslikani minijaturama. Minijature su redovito dobivali misali namijenjeni bogatijim crkvama, ili oni kojih su naručitelji bili imućni svjetovni ili crkveni uglednici. Umjetnost knjižnog slikarstva u njima se potvrđivala i kao iskaz njihove pobožnosti i odanosti Crkvi i kao sredstvo reprezentacije pred suvremenicima, odnosno memorije za buduće korisnike. Srednjovjekovni iluminirani misali osebujan su odraz knjižne i likovne kulture vremena u kojem su nastali i sredine koja je omogućila njihovu izradu. U bogatoj produkciji rukopisnih misala za hrvatske naručitelje, kako one glagoljaške tako i one latinske tradicije, izdvajaju se najbogatije iluminirani primjerci: Misal kneza Novaka iz 1368, Hrvojev misal iz oko 1404. i dva misala zagrebačkog pomoćnog biskupa Jurja od Topuskog s konca 15. stoljeća. Prva su dva pisana glagoljicom, druga dva latinicom. Minijature u svakome od njih posjeduju likovne i ikonografske značajke adekvatne vremenu i mjestu nastanka, odnosno kulturnim i duhovnim pretenzijama naručitelja. Dok dva glagoljska misala svojim iluminacijama pripadaju mediteranskom umjetničkom okruženju, dva zagrebačka misala nastala su primarno u okrilju kasnogotičke umjetnosti Sjevera. Misali biskupa Jurja, od kojih se jedan čuva u Knjižnici Zagrebačke nadbiskupije (Metropolitani), a drugi u Riznici katedrale, najbogatije su iluminirani misali nastali na tlu Hrvatske.

Ovdje ćemo se usredotočiti na misal iz Riznice katedrale, jer njemu u svakom pogledu pripada prvenstvo. Naime, upravo u tom misalu, bez usporedbe s bilo kojim drugim u hrvatskoj umjetničkoj baštini, oslikan je na promišljen i inventivan način čitav hod kroz liturgijsku godinu i sve njezine važnije blagdane. Pritom valja napomenuti da njegove minijature pripadaju dvama stilskim rukopisima: kasnogotičkom i renesansnom. Naime, jedan dio oslika, onaj kasnogotički, nastao je u Zagrebu koncem 15. stoljeća. Njegov je (zasad nepotvrđen) autor bio možda njemački majstor naveden u jednom zagrebačkom dokumentu kao Hans Alemanus pictor. Možemo ga zvati i Majstorom biskupa Jurja, jer je za njega ostvario svoja najvažnija djela u Zagrebu. Drugi dio oslika, onaj renesansni, nastao je vjerojatno u radionici koja je djelovala pri kraljevskom dvoru u Budimu. Njegov je autor neidentificirani sitnoslikar – no, sudeći po načinu rada, teško da bi to mogao biti Julije Klović, kako su priželjkivali stariji hrvatski istraživači.

Misal biskupa Jurja od Topuskog, božićna misa zornica.
Zagreb, Riznica katedrale

Minijature koja nas ovdje zanimaju – a to je ciklus slika povezan s rođenjem Isusa, dakle, uz blagdane od početka adventa do Bogojavljenja – djelo su kasnogotičkoga majstora. One su zasigurno nastale pod paskom naručitelja, biskupa Jurja, vjerojatno i uz njegove instrukcije koje se očituju kako u inventivnoj ikonografiji, tako i u naglašeno dualističkom simbolizmu oslika. Osobita je značajka rada Majstora biskupa Jurja u neuobičajeno intenzivnu korištenju grafičkih predložaka pri slikanju pojedinih minijatura ili njihovih dijelova. Čini se da je taj njemački umjetnik u Zagreb donio čitavu malu grafičku zbirku ili, kako je to opisao Branko Fučić uz Vincenta iz Kastva: „sveske pune crteža i nalijepljenih listova“. Iz njih je izabirao pojedine motive, pa i čitave kompozicije za svoje minijature. Ti su predlošci odigrali znatnu ulogu pri definiranju pojedinih ikonografskih sadržaja.

Početak došašća

Prvom nedjeljom adventa započinje liturgijska godina, a to je, kao što znamo, vrijeme očekivanja Spasiteljeva dolaska na svijet. Glavni je ikonografski sadržaj te stranice u misalu biskupa Jurja prikaz Jišajeva korijena, kojim se prema Mt 1, 6–16 zorno dočarava Isusovo rodoslovlje. Taj prikaz ovdje se u vješto zavrnutoj kompoziciji proteže donjom i desnom marginom stranice. Oči promatrača, međutim, najprije padaju na veliki ukrasni inicijal A(d) na početku stupca s tekstom. Gornji dio inicijala iluminator je iskoristio za prikaz naručiteljeva grba koji pridržavaju dva puta. U samom tijelu inicijalnog slova prikazan je među povijušama muškarac u lisnatom haljetku, na glavi mu je kapa s cvjetnim motivom. Taj lik u raslinju (naslikan prema bakrorezu tzv. Majstora Berlinske muke) zapravo je mitski „zeleni“ čovjek ili tajanstveni šumski duh, preuzet iz pradavnih vegetacijskih kultova. I on kao da želi navijestiti radosno vrijeme u kojem se očekuje Isusov dolazak. Doista, arhetipski mit o zelenom čovjeku koji potiče i pospješuje obnovu prirode i života asimiliran je tijekom srednjega vijeka u kršćanskoj pansemiozi, a njegov je lik prihvaćen kao simbol obnove života i otkupljenja ljudskoga roda Božjom žrtvom. Tako se na početku došašća pred očima promatrača pojavljuju vizualni sadržaji koji ukazuju na sinkretičku sintezu arhajskih i kršćanskih tvorbenih elemenata, do koje je bilo stalo naručitelju oslika. Kruna i vrhunac te sinteze nedvojbeno je Bogorodica s Djetetom pri vrhu stranice desno, kao jasni nagovještaj dolaska Mesije.

Danas će nam zasjati svjetlost – Božić

Najraskošnije su u misalu oslikane stranice s božićnom liturgijom, koja započinje vigilijom Božića (Badnjakom), nastavlja se božićnom ranom misom, da bi dosegnula vrhunac u svečanoj božićnoj misi. Tri čitave oslikane stranice posvećene su tako Isusovu rođenju. Na prvoj od njih to isprva uopće nije vidljivo, jer ona zapravo ne prikazuje Isusa, već odaje počast njegovoj majci, koja će upravo te noći roditi Mesiju. Koncipirajući oslik stranice, umjetnik je, zacijelo u dogovoru s naručiteljem, posegnuo za metodom tipološke egzegeze, kojom se osobe i događaji Novog zavjeta tumače putem tzv. prefiguracija u Starom zavjetu. Ta je metoda bila omiljena u kasnosrednjovjekovnim ilustriranim obradama Isusove povijesti, posebice u bibliji priprostih (lat. biblia pauperum). Tako se ovdje u gornjem dijelu stranice na reduciran način slikom predstavlja pripovijest o Ahasveru i Esteri, koja je u srednjem vijeku poimana kao pralik Bogorodice. Mlada i lijepa Židovka Estera izmolila je, naime, od perzijskoga kralja Ahasvera jamstvo u obliku povelje kojom je židovskom narodu osigurala zaštitu od prijetećeg pogroma (Estera, 8, 7 i d.). U novom zavjetu Marija će rođenjem Isusa osigurati otkupljenje čitavoga čovječanstva, a potom će postati i njegovom trajnom zagovornicom. Na našem prikazu osobito je zanimljiv način na koji je minijaturist temu prilagodio okomitom formatu lijevoga ruba stranice, prikazavši Esteru ispod Ahasvera, ističući povelju s pečatom u njezinoj ruci.

Misal biskupa Jurja od Topuskog, svečana božićna misa.
Zagreb, Riznica katedrale

 Na donjem dijelu stranice naslikano je nekoliko prizora iz povijesti Izaka i Jakova, u kojima središnju ulogu ima starozavjetna Rebeka. Ta skromna djevojka koja je spremno pristala da postane Izakovom ženom, koja će roditi Jakova i lukavstvom mu pribaviti očev blagoslov, postala je ključna osoba za budućnost Izraelaca. U srednjovjekovnoj ikonografskoj tipologiji ona je poimana kao starozavjetna nositeljica značenja povezanih s Marijinim mističnim zarukama i rođenjem Sina koji će donijeti spas grešnom čovječanstvu. Sudbonosni susret Izakova sluge Eleazara i Rebeke na zdencu evociran je u skladu sa sadržajem biblijskoga teksta slikom djevojke koja nudi vodu Eleazaru i njegovim devama. Na dijelu minijature sasvim desno dolje prikazan je pak Izak koji blagoslivlja Jakova prije odlaska u zemlju Haran u službu Rebekina brata Labana (usp. Post. 28). Nadovezujući se izravno na pripovijest o Eleazaru i Rebeki, taj se prizor tipološki povezuje s novozavjetnom parabolom o izgubljenom sinu i oproštenju grijeha, o čemu govori i liturgijski tekst u misalu. Starozavjetne heroine Estera i Rebeka na toj stranici zastupaju Mariju, služeći ujedno kao semiotičke poveznice kojima se potvrđuje egzegetska cjelovitost Svetoga pisma.

Okretanjem stranice na kojoj počinje liturgija božićne mise zornice promatrač doživljava poseban koloristički ugođaj modre pozadine na kojoj su raspoređeni ukrasni, simbolički i narativni motivi. Ta duboka modra boja dobivala se najčešće od skupocjenog ultramarina (lapis lazuli), vrijedna gotovo poput zlata. U brojnim kolorističkim nijansama plava boja ukazuje na nebo kao čovjekovu pravu domovinu – prema poslanici sv. Pavla Filipljanima 3, 20. Plavom bojom, koja je, dakle, označavala nebo i sve što je nebesko i božansko, kao i težnju ljudske duše za nebeskim, naslikan je i veliki inicijal L(ux), jedan od najvećih i najraskošnijih u čitavoj knjizi. Unutrašnjost inicijala dekorirana je cvjetnim uzorcima, a tijelo slova obrubljeno zlatom. S njegove desne strane u stupcu su slikana po dva slova ulazne antifone Lux fulgebit hodie (Danas će nam zasjati svjetlost).

Misal biskupa Jurja od Topuskog, blagdan Isusova obrezanja. Zagreb, Riznica katedrale

Glavna je tema minijature objava Isusova rođenja pastirima na desnoj strani margine. Međutim, simbolički je najzanimljiviji donji dio oslika stranice. Tu je u sredini prikazan veliki fantastičan cvijet s povijušama iz kojih u neobuzdanoj bujnosti rastu novi neobični cvjetovi. S lijeve strane cvijeta na stražnjim šapama sjedi lav, a s desne majmun koji je zagrizao u jabuku. Lav i majmun posreduju simboliku izrazite suprotnosti dobra i zla. Lav je simbol božanske moći i pobjede nad zlom. Prema srednjovjekovnom bestijariju lav jednoznačno simbolizira Krista Otkupitelja. U opisima životinja u bestijariju, jednako kao i u izdanjima Fiziologa, lavu uvijek pripada prvo i najvažnije mjesto. Nasuprot tomu, majmun je simbol sotone i zla. Majmun koji jede jabuku simbolički označava čovjekov pad u jaram istočnoga grijeha. Istodobno on podsjeća na sotonu koji neprestano zavodi čovjeka slatkoćom jabuke, tj. grijeha.

S oprečnim značenjem lava i majmuna na donjem rubu slike korespondira značenje ostalih životinja i ptica raspoređenih na različitim mjestima oslikane stranice. Primjerice, kao pozitivna opreka majmunu koji promatraču predočava sile zla, podsjećajući ga na sotonsko podrijetlo grešnoga života, prikazana je u donjem pojasu sklupčana srna. U srednjovjekovnoj simbolici srne označavaju čistoću duše, njezinu želju da napreduje u kreposti, da se čisti od grijeha u ispovijedi i da bježi od zla. Stoga će se na više oslikanih stranica u misalima biskupa Jurja pojavljivati srne i jeleni kao simboli duše koja teži za dobrom i, prema psalmu 42, žudi za vječnim životom u Bogu. Životinje na ovoj stranici nisu, dakle, na njoj slučajno. One pred promatrača simbolički iznose dualističke opreke dobra i zla, podsjećajući ga da je rođenjem djeteta Isusa dobro nadvladalo zlo.

Misal biskupa Jurja od Topuskog, blagdan Sveta tri kralja.
Zagreb, Riznica katedrale

Na stranici sa svečanom božićnom misom pozadina je oslika pretežito zlatna, a slikovni pojasevi optočeni su na gornjoj, donjoj i desnoj strani naslikanim smaragdima i rubinima, dok je na lijevoj, užoj strani samo zlatan obrub. Glavna slika – rođenje Djeteta – smještena je na donjem dijelu stranice. Zdesna pojavljuje se iza magarca i vola sv. Josip, naginjući se prema sredini s djetetom. Na osliku stranice opet se na prominentnom mjestu pojavljuje majmun – ovaj put on desnom rukom na uzici drži biskupov grb, a lijevom jede jabuku. Kako se na minijaturi uz svečanu božićnu misu našao majmun s grbom naručitelja? U srednjovjekovnoj slikovnoj komunikaciji grb je „staleški portret“ osobe kojoj pripada. Držeći u ruci grb, majmun u prenesenom smislu u ruci drži njegova vlasnika. U tom značenju majmun s jabukom koji drži grb biskupa Jurja simbolizira biskupovu podložnost (istočnom) grijehu, ali i njegovu pokajničku svijest o vlastitim slabostima. Biskup je iskoristio motiv s majmunom kako bi simbolički naznačio svoju grešnost, ali i vjeru da je Isusovim rođenjem oslobođen od podjarmljenosti grijehu. Upravo o tome govori molitva na početku mise: „Da novo rođenje tvoga Jedinorođenca oslobodi nas, koje staro sužanjstvo tišti jarmom grijeha.“ Tako se i ovdje uspostavlja simbolička opreka između jarma grešnosti i duhovnog oslobođenja koje donosi blagdan Isusova rođenja. Zahvaljujući njemu čovjekova je majmunolika priroda, uhvaćena u đavolsku mrežu putenih slabosti i grijeha, dobila mogućnost izbavljenja.

Svjetlost obasjava narode: Isusovo obrezanje i Tri kralja

Blagdan Isusova obrezanja podsjećao je na židovski običaj obrezivanja dječaka osmi dan nakon rođenja. Dječak je time u skladu sa zakonom koji je Bog dao Izraelcima ušao u zajednicu i postao sudionikom saveza s Jahvom. Za kršćanstvo taj čin nema osobitog značenja, no tada je prema Evanđelju po Luki 2, 21, djetetu nadjenuto ime Isus, kako ga je prozvao anđeo prije njegova začeća. Nakon obnove liturgijskoga kalendara 1969. osmi dan nakon Božića, ujedno i prvi dan nove godine, u Katoličkoj se crkvi primarno slavi kao svetkovina Marije Bogorodice. Na taj dan osobito se obilježava njezina majčinska uloga u utjelovljenju Božjega Sina. Ona se na emotivan način priziva i na minijaturi Obrezanja u misalu biskupa Jurja. Sudionici radnje okupljeni su oko velikog stola prekrivena bijelim stolnjakom s plavim i zlatnim trakama. Dječak Isus ispružen je na sredini stola, dok je s druge strane svećenik koji ga obrezuje predimenzioniranim nožem. Pri toj neugodnoj operaciji bolno zgrčena dječaka pridržava žena s visokom burgundskom kapom. Bogorodica stoji s lijeve strane stola okrenuta prema promatraču. Majka djeluje nesretno, kao da ne može gledati svoje dijete kojemu su usta iskrivljena od plača. Njezin tužan izraz i položaj tijela nagoviještaju majčinsku patnju koju će morati podnijeti pod njegovim križem.

Posljednja slika u božićnom ciklusu naslikana je uz blagdan Bogojavljenja. Oslik te stranice na kojoj je glavna ikonografska tema Poklonstvo kraljeva, za koje je predviđena donja margina, ostao je nedovršen. Međutim, i u tom stanju on jasno pokazuje da je slikar na razmjerno usku vodoravnom pojasu donje margine osmislio kompoziciju monumentalnog karaktera, usredotočenu na svete likove Bogorodice s Djetetom i kraljeva. Okomita slika lijevo donosi dvije starozavjetne prefiguracije Bogojavljenja. U gornjem dijelu prikazana je kraljica od Sabe koja dolazi da se pokloni kralju Salomonu (1 Kr 10,2). Ispod nje naslikan je vojskovođa Abner, bivši zapovjednik Šaulove vojske, koji iskazuje podložnost kralju Davidu (2 Kr 3,21).

Oba se ikonografska motiva pojavljuju u srednjovjekovnim izdanjima biblije pauperum kao starozavjetni značenjski „tipovi“ koji korespondiraju s novozavjetnim „antitipom“ poklonstva Isusu i njegovoj epifaniji. Mudraci s Istoka simbolički zastupaju narode svijeta kojima se Isus objavljuje i koji mu se klanjaju kao vladaru. U helenističkom svijetu izraz epifanija upotrebljavao se za pojavu danjeg svjetla ujutro, kao milost koju bogovi pružaju ljudima. U javnom životu pod epifanijom se podrazumijevao dolazak imperatora u provinciju i objava njegove vladarske moći. Nakon skromna rođenja nepobjedivoga Svjetla u betlehemskoj špilji uslijedio je dan njegova izlaska u javnost svijeta, njegove objave svim krajevima i narodima, koji će mu se podložiti u vjeri. Poklonstvo kraljeva u kršćanskoj je egzegezi stvarni početak Isusova poslanja među ljudima. U ciklusu godine ono označava prekretnicu, trenutak zimskog solsticija u kojem svjetlost dana počinje svoju nezadrživu ofenzivu protiv sila mraka i noći. Na minijaturama u zagrebačkom misalu biskupa Jurja, koje se moraju tumačiti u povezanosti s blagdanskim obredima i tekstovima liturgije, ta se značenja stapaju u jedinstven likovni i semiotički sklop. U njemu se na osobit način očituje širina duhovnog univerzuma naručitelja i potvrđuje visoka razina umjetničke i ikonografske kreativnosti njegova sitnoslikara.